Connect with us

BiH

ANDREJ JEDVA ČEKA DA JOJ VIDI LEĐA: ‘Plenković ne izgleda zabrinut Kolindinim padom, ima on još svojih kandidata…’

Published

on


Piše: JOSIP KREGAR

Iz nekog nelogičnom razloga ubačena je kategorija ”nitko” koja ima sve više pobornika. Nije to znak da hrvatski narod tradicionalno voli anarhiju, da ne cijeni političare i loše ih nagrađuje. Suprotno, ljudi ne vole ovakve situacije. Htjeli bi nekog, no doista nitko im ne izgleda dobar (premda to ne kažu javno, već zaštićeni anonimnom anketom).

Pobijedio bi nitko, a kako to nije moguće, pobjedu će odnijeti onaj tko simpatizere pretvori u glasače, kandidat s najboljim živcima i onaj tko bude kontrolirao brojenje. Onaj koji može obećati promjene i istaknuti parolu ”Dosta nam je”.

Nastojanja da se sve i svi zgade biračima, uz iznimnu vještinu da se izgovaraju besmislice i zastupaju proturječni stavovi, trebaju dovesti do niskog odaziva.

Kampanja će biti sve luđa i sve prljavija; već sada se nametnuo dojam da se radi o ličnostima, a ne o programima. Suverenizam neki vole, ali nitko ne zna što je to. Promjene koje se predlažu nisu promišljene, već služe privlačenju pažnje (Kolakušić, Škoro), a nemaju izgleda za dobivanje potrebne većine za ustavne promjene.

Pojavljuju se kandidati, a tako je bilo i ranije, koji žele medijsku pozornost, koji su izmišljeni za plasiranje nebuloza u javni prostor, koji bi trebali dokazati da je hrvatski puk blesav i da sve zaboravlja, a služe i tome da se dijele glasovi. Opet će se pojaviti fraze da se u prvom krugu glasa srcem, a u drugom razumom, sa stvarnom željom da razumni ostanu kod kuće.

Kako sada stoje stvari, nitko ne može predvidjeti rezultat, a velik broj ključnih aktera boji se rezultata. To nekim kandidatima odgovara; računaju na vojske stranački organiziranih glasača, nadaju se da će malo lagati kod brojenja i da će pomoći glasovi dijaspore, zatvorenika, disciplina vjerničkog stada ili navika da se čitaju samo naslovi.

Što najviše vole političari? Čokoladice? Kekse ”Domaćica”? Fina vina? Oboritu ribu ili oborene žene? Moć i sliku na naslovnoj stranici? Novac sakriven od javnosti?

Sve oni to vole, ali najviše vole kad svakako ispadne po njihovom. Kad im je svejedno tko će biti izabran, što će se odlučiti, jer imaju dogovor s oba suprotstavljena kandidata, rješenje za slučaj da propadnu na glasovanju.

Mislim na dogovore iza scene, predlaganje utješnih nagrada za odustajanje ili klasično mito u šuškavom papiru ili elektronskim uplatama.

Wiliam Hanna, prorok i guru političke korupcije, grubo se opekao početkom prošlog stoljeća na tome što je financirao jednog predsjedničkog kandidata. Nakon tog iskustva financirao je oba. Jeftinije je i sigurno.

Eto, to vole političari. Oni su majstori finte i lažnjaka, uživaju u driblingu, vole namješten rezultat. Vole pobjede, ali vole i dogovorene poraze, vole reći da su moralni pobjednici, pritom pokupiti što se pokupiti dade od slave, novca i važnosti.

Mislim da iza kulisa fingiranih sukoba i neprimjetnih ideoloških razlika postoje intenzivni kontakti kojima se nude nagrade za gubitak, ponude za odustajanje koje se ne mogu odbiti. Što bude veći broj kandidata, a već sada ih je puno, to će biti više takvih dogovora. Neki iskusni možda baš na to računaju.

Nedavna politička povijest hrvatskih izbora potvrđuje takve primjere. Recimo, dok se Milan Bandić hvali svojim izbornim pobjedama, dajte se podsjetite kakve protivnike mu je postavljao HDZ! I ja, kandidat bez baze i stranke, bez novaca i stranke, s hrpom volontera, bio sam mu ozbiljan kandidat. A tada su se i meni nudili sporazumi, novac i obećanja ako časno odustanem. Mislim da to tako ide i sada.

Posrednici i organizatori nalaze se u zabačenim slastičarnicama i na roštilju te pokušavaju kupiti pristaše ili čak kandidate u natjecanju.

Plenković nije kandidat, ali ima više kandidata, od kojih će neki i pobijediti. Službeno će kandidat HDZ-a i njegov favorit biti Kolinda Grabar-Kitarović. Nekako nemam dojam da on baš želi njenu pobjedu. Čini se da je nečim kontrolira i tiho prijeti u slučaju neposluha.

Može je hvaliti koliko hoće, no s padom njegove popularnosti padaju i njene šanse. Ona se pokorila misleći da joj treba logistička podrška HDZ-a, novac, kontrola biračkih odbora i mediji. No iako se distancirala od desnice i razbila svoju zavjereničku grupu protiv Plenkovića misleći da uvijek ima dovoljno vremena da ga prevari, nije dobro računala.

Za misaoni eksperiment samo zamislite Plenkovićevu tugu i paniku ako ona izgubi. Ne izgleda da je time zabrinut. Možda može postići sporazum s pobjednikom. On nikako ne gubi. Ako ona ipak pobijedi, to je zbog njega i njegovih bijelih sokolova (labudova?), a ako izgubi, sama je kriva.

I tu je baš naglasak: sama je upropastila svoje šanse, ispustila je prednost nepromišljenim govorima i afektiranjem. Što joj je trebalo da se gura na baletanske bine i u program klapa, da je ismijavaju kao umjetnicu i vrijeđaju kao predsjednicu?

Zašto se tako drsko nametala kao kadar za vojne funkcije i tvrdila da se Hrvatska brani u Afganistanu, zabrinuta mogućnošću da Hrvatska ne bude ”najodaniji veznik koji nikad neće izdati”?

Takve izjave nisu zapamćene od plakata ”Njemačko hrvatsko bratstvo oružja” i posjete Goeringa 1942. te slanja divizije u SSSR.

Plenković njene izjave neće braniti ni komentirati. Nije neka navala na zapošljavanje bivših predsjednika u birokratskim uredima (ona na svoju štetu tvrdi drukčije). Sama je kriva.

Zašto bi njemu smetao Milanović kao predsjednik? Pa obojica su nastala u diplomaciji, imaju manire i znaju jezike. Milanović ne bi mogao nikada preuzeti HDZ. Nije suparnik. Milanović neće nikad imati većinu u Saboru ili zagrebačkoj Skupštini, s pozicije predsjednika neće ugroziti hranidbeni lanac u državni tvrtkama, općinama i gradovima, policiji i podjeli europskog novca. O diplomatskim mjestima lakše će sa Zoranom s kojim ima zajedničke prijatelje koji se time bave.

Zaista, zašto bi on bio protiv Milanovića koji nije organizirao zavjereničke sastanke i paralelne linije zapovijedanja, koji ga ne napada izravno i umjereno kleveće?

Milanovićeva najveća prilika je baš to što se glasovi njegovih protivnika dijele i mrve. Njegova šansa je u tome da se HDZ pasivizira i da glasači desnice ostanu kod kuće.

Ključ je u tome da se prikaže kao novi promijenjeni kandidat koji je učio iz iskustva ako nenajavljen posjeti nekoga na šestom katu nebodera, ako skuha grah i donese ga u starački dom, ako dobije priznanje nekog generala, izjavi da će, makar puškom, braniti svetu Hrvatsku, ako pokaže sposoban krug ljudi koji ga podržavaju, ako se prikaže kao ambiciozan, neumoran i radišan.

On ne treba dokazivati da je drzak, osvetoljubiv, prgav i zlopamtilo, već da je sve to prevladao. Zašto bi takav, poliran i očišćen od grijeha bio smetnja HDZ-u?

Suprotno, ako izgubi, može se pokazati kao vođa oporbe i kapitalizirati na svakoj novoj aferi i pogrešci vlasti. Zna on dobro da ga ne žele svi u SDP-u, da ga neki smatraju gubitnikom i dezerterom, da njegovi ljudi već imaju popise nepoćudnih, ali zna da stranka treba vođu, lidera u punom smislu te engleske riječi, osobu preko čijih se pogrešaka prelazi, kojoj se nitko ne smije.

Izraz ”organizirana anarhija” vrijedi i za druge stranke, ne samo za njegovu. Budući da ni u što ne može biti siguran, bit će otvoren za javne kompromise i tajne pogodbe.

SDP izgleda sve bolje. Bernardić govori suvislo i kraj je kampanje medija koji su poticali sukobe, otkrivali zavjere (kojih je vjerojatno bilo). Štoviše, rast popularnosti i sjedanje na prvo mjesto popularnosti bit će korisno ljepilo stranci koja nema pravo na lovorike.

Problem je u tome što izbori nisu takmičenje u kojem je važno sudjelovati. Računa se samo pobjeda. Svi će ostali biti zaboravljeni, neki se nikada neće vratiti u politiku. Izbori su i glasanje protiv. Milanović kritičnu masu za pobjedu može dobiti samo širenjem jednodušnog osjećaja da je svima dosta gadosti, ali ne i politike, da ne mogu ostati mirni kod kuće i prekasno žaliti zbog rezultata.

Suprotno, Kolinda kakva jest – pohlepna na slavu, željna da se svugdje slika – izvor je nepredvidivih podmetanja, improviziranih strategija i jednostavno smetnja vlasti.

Plenković ne voli konkurenciju, on mijenja ljude i ministre ne zato što su lijevi ili desni, on sasvim cinično gleda na saveznike (Crkva, mediji, HRT) i može čekati priliku kad će ostati sam na vrhu. On ima sredstva, on dijeli novac i programe (Lika, Slavonija), on pušta da propadne poljoprivreda ili brodogradnja, on je u poziciji majstora igre.

A teza da je Škoro njegova invencija i njegov kandidat? Ne vjerujem, iako on krije njemu opasna oružja i čeka povoljne trenutke za otvaranje serije skandala o njegovom privatnom životu i poslovima.

Izjava ”Miroslav Škoro nije taj za koga se predstavlja, a to će narod brzo shvatiti” (Jutarnji list, 12. kolovoza) je značajna. Takve tajne se ne otkrivaju bez prijeke potrebe i tek ako bude pred pobjedom. Za njega će doista narod, glasati srcem, jer je zgodan, jer govori razumljivo. Sumnjam da ima dovoljno snage za organizaciju, nije sasvim zaliječio rane i najvažnije – izgleda da nema novaca.

Možda pomognu investitori, možda Židovi, možda Srbi. Trebat će svaka para, jer kandidati teško daju iz vlastitog novčanika. Da ponovo citiram W. Hannu: ”There are two things important in politics. First is money. I can’t recall what is a second one” (”U politici su važne dvije stvari. Prva je novac. Ne mogu se sjetiti što je druga”). I tako će ”kopile s parama” (izraz iz teksta o Houellebecqu u našim novinama) postati kralj tužne priredbe o predsjedničkim izborima. No takve izraze očekujem od gubitnika, ne od pobjednika.

Ne zaboravimo ni to da se spremaju stranački obračuni. Najavljeni konkurenti silno bi htjeli da krivac i gubitnik bude Plenković. Ali što ako si je kandidatkinja sama kriva? Ako nije znao ni mogao znati za njene tajne, ako je sama priznala svoje pogreške i otpustila osvetoljubive saveznike? Ako su za njen neuspjeh krivi baš njeni prijatelji?

Kao u bajkama – sukobljavaju se dvije vojske. Jedna su oni koji s gađenjem odlaze glasati za svoje, mobilizirani i zavedeni domobrani koji se ne usude odbiti poziv.

Drugi su oni koji će s gađenjem ostati kod kuće misleći da je svejedno i da su svi isti pokvarenjaci, a da je izbor manjeg zla ono što će si u svakom slučaju predbacivati.

Istina, u dane izbora prenose se mise (nedjelja!) i glazbeni program je očajan. Dan prije bit će repriza filma ”Kum 2”, a za drugi krug se čuva neki Vrdoljakov film. Vojska koja bude brojnija, koja bude organiziranija odlučiti će pobjednika. Novac, mediji i organizacija – tko to ima? Samo oni na vlasti. Kao u šahu, pobijedit će onaj tko napravi manje previda.  Naravno, onaj koji bude imao i izdašnije sponzore.

Ne pišem ovo proračunato i nemam egzaktne podatke. Nagađam. Onako kako kibic vidi karte koje imaju drugi. Igrač će iz neznanja ili oklijevanja odigrati krivo. Kibici rijetko pogode rezultat na početku partije. No igra je krenula, aduti se čuvaju, a punti se broje na kraju. Nitko nije imao zvanje. Igrači se tek vrpolje i malo su nervozni. No vidim tko ima dobre karte.

Ja sam svojevremeno tvrdio da predsjednica nije izbor HDZ-a, da će joj stvoriti protukandidata i da će čistih ruku primiti njen poraz. Ne baš. On će možda odrediti pobjednika. Izabrat će na vrijeme. Djelom ili nedjelom. Činom ili propustom.

(Prenosimo s portala Autograf)

قالب وردپرس

Advertisement
Loading...
Click to comment

You must be logged in to post a comment Login

Leave a Reply

Advertisement
Advertisement
Loading...

Pridružite se!

Izdvajamo