Connect with us

Sport

BORIS DEŽULOVIĆ O LEGENDARNOM ‘HAJDUKOVCU’ JURICI JERKOVIĆU: ‘Pelé iz našeg kvarta’

Published

on


U dnu splitske Pjace, na kantunu prizemlja palače Nakić, bio je caffe-bar “Bili as”, kafić slavnog Hajdukovog kapetana Dragana Holcera. Iznad šanka visio je veliki vitraj od muranskog stakla s prikazom utakmice Hajduka i Eusebijeve Benfice 1970., rad čuvene venecijanske radionice majstora Anzola Fulga, za šankom Momo Popadić i kvartovski pijanci, na šanku jedna dlaka u koju okružen radoznalim kibicerima pilji legendarni Mirko Perić zvani Pajdo – “vidija san dlaka oko jedne pizde’, kaže onda Pajdo nakon deset minuta, ‘ali nikad ovoliko pizda oko jedne dlake” – a u izlogu kafića prema trgu, kao u kakvom staklenom relikvijariju sa svetačkim moćima iz kripte katedrale, jedna žuta majica.

Danas bi takvu relikviju čuvali u sefu aukcijske kuće i prodavali za šezdeset hiljada eura, a mi smo je držali u izlogu kvartovskog kafića u kojemu je Pajdo brojao splitske pizde. Dovodili bismo onda prijatelje iz drugih gradova i država, mornare s američkih, ruskih i britanskih ratnih brodova, a oni bi obješenih čeljusti gledali u žutu majicu u izlogu.

– Nije valjda stvarno?

– Jest – odgovorili bismo mi nevješto glumeći nehaj. – Originalna Peléova “desetka”. Posljednja koju je nosio.

– Sereš. Odakle Peléov dres ovdje?

– Eh. Duga priča.

Nema sporta, ni u sportu dresa, ni na dresu broja slavnijeg i opjevanijeg od mitske nogometne “desetke”.

Nije, međutim, uvijek bilo tako: sve do Svjetskog prvenstva 1958. desetka je bila samo jedan od administrativnih brojeva od 1 do 11. Mundijal u Švedskoj bit će, međutim, prvi na kojemu će igrači na leđima nositi fiksne brojeve tokom cijelog turnira, pa su nacionalni savezi morali Fifi poslati spiskove s prvom momčadi po pozicijama i brojevima od 1 do 11, rezervnim vratarima s brojevima 12 i 22, i ostalima, od 13 do 21. Svi su savezi toga ljeta Fifi poslali spiskove igrača s pripadajućim brojevima, svi osim – Brazila.

Tko je zajebao, ne zna se, tek jedna bizarna greška tradicionalno ležerne brazilske administracije usmjerila je povijest nogometa. Vidjevši da na njihovoj prijavi nema brojeva, član Fifine komisije iz Urugvaja, neki Lorenzo Villizzio – valja mu zapamtiti ime – Brazilcima ih je podijelio na svoju ruku, potpuno pritom polupavši lončiće: vrataru Gilmaru dodijelio je, recimo, broj 3, pa zamijenio desno i lijevo krilo, Garrinchi upisavši broj 11, a Zagallu 7. Strašni Waldyr Pereira Didi dobio je tako broj 6, a njegovu formacijsku ‘desetku’ señor Villizzio u brzini je upisao mladoj brazilskoj rezervi, sedamnaestogodišnjem nekom klincu, uvjerljivo najmlađem i najmanje poznatom u cijeloj momčadi, koji je na Mundijal stigao tek da uči i skuplja iskustvo. Zvao se Edson Arantes do Nešto. Ili, skraćeno, Pelé.

Tako je – sasvim slučajno, kako takve stvari obično počinju – začet mit o nogometnoj “desetki”. I legenda o najvećoj ‘desetki’ koju nikad nismo vidjeli. Iako su je tih godina nosili i drugi kasnije kanonizirani velikani – od Ferenca Puskása do Bernarda Vukasa – tek zahvaljujući Peléu i činjenici da je Mundijal u Švedskoj bio i prvi koji je prenošen na televiziji, ‘desetka’ će postati mitski broj, jedina egzaktna mjerna jedinica za umjetnost.

Eh, žuta ‘desetka’. Od te historijske 1958. Kralj će voditi Brazil do tri svjetske titule – bila bi i četvrta da ga 1966. nisu izmasakrirali bugarski i portugalski mesari – i kad nakon trinaest godina bude objavio kraj reprezentativne karijere, Brazilci će plakati kao da im je umro Tito. Oproštaj je dogovoren za 18. srpnja 1971. na kultnoj Maracani, a za protivnika na toj povijesnoj utakmici Pelé će odabrati – današnjim klincima teško je objasniti zašto, a i dugo bi trajalo – reprezentaciju Jugoslavije.

Bila je to kruna najslavnijeg ljeta naših djetinjstava: najprije je Jugoplastika sa Šolmanom, Skansijem i braćom Tvrdić prvi put u dvadeset pet godina svoje povijesti na splitske Gripe donijela titulu prvaka Jugoslavije, a onda je nakon dugih šesnaest godina čekanja – nemaju danas klinci pojma kako je čekati šesnaest godina – titulu u Split donio i Hajduk. Sjedili smo na skalama u dnu Ulice VIII korpusa i ispraćali pobjednički karusel oko Realne gimnazije, mašući Hajdukovim zastavama i skandirajući “Hajduk, Dinamo, Savka, Tripalo”.

Do dana današnjeg, a to znači zauvijek, neće biti boljeg i jačeg od Hajduka sedamdesetih, započetog te 1971., s Vukčevićem, Holcerom, Hlevnjakom i Pavlicom, te golobradom slavnom budućnošću predvođenom Buljanom, Džonijem, Peruzovićem i Mužinićem. I među njima mladim, jedva dvadesetjednogodišnjim, a već velikim igračem Juricom Jerkovićem, Peléom iz našeg kvarta, iz mitske Radunice.

U to doba, istina, navijačkom počasnom titulom Hajdukova Peléa odlikovana je prva zvijezda kluba Pero Nadoveza, “Pere, spli’ski Pele”, ali nama malim borcima s Lučca i Gripa taj je – kako je svugdje i vazda bio red – na leđima mogao imati samo ‘desetku’, i zvao se Jurica: de facto Pelé, de iure Jerković. Na starom igralištu od tupine podno tvrđave Gripe svi smo stoga na bijeloj Galebovoj majici htjeli flomasterom napisati “desetku”, iako je to mogao i smio samo Đuro. Ne zato što je Đuro bio plemeniti fantasista Jurinoga kova, nego zato što je bio najjači u ulici i što je to, jebiga, najjače želio.

Toga ljeta bili smo prvaci svijeta: nakon titule u Split je na prijateljsku utakmicu stigao slavni Real Madrid, poubijali smo ih 4:0, zajebavali se i gađali stative prije nego što je trener Slavko Luštica izvadio Juru i još četvoricu igrača. Pričalo se kako je to pustio slavnim gostima da potkraj utakmice zabiju dva počasna golića, ali mi s Lučca znali smo kako je zapravo pustio Jerkovića da zajedno s Vukčevićem i Holcerom stigne na utakmicu u Rio de Janeiro, protiv aktualnih svjetskih prvaka iz Meksika 1970. – do dana današnjeg, a to znači zauvijek, najboljeg Brazila ikad – na oproštaj Edsona Arantesa do Nascimenta Peléa, Kralja i Jehove.

Te nedjelje na slavnom Estádio do Maracanã okupilo se stotinu četrdeset i četiri hiljade gledatelja, točno dakle “sto četrdeset četiri tisuće onih koji imaju ime njegovo i ime Oca njegova napisano na čelima svojim” iz Knjige otkrivenja, da na kultnom stadionu budu Jehovini svjedoci. Umjesto Jerkovića utakmicu je započeo debeli Kule Aćimović iz Crvene zvezde, kojega smo mrzili jer nam je oteo plavu “desetku”, ali selektor Boškov Juru je ipak uveo u drugom dijelu: na poluvremenu je tako uz pompu i fanfare izašao kralj Pelé, i tiho ušao Jurica Jerković.

Jure je onda pokazao kako to rade “desetke”. U sedamdesetoj minuti primio je jednu loptu na trideset pet metara od gola, povukao je korak-dva i onda desnicom zakucao vrataru Félixu u rašlje za konačnih 2-2. Ono što je cijeli svijet, gledajući prijenos iz Rija, očekivao od Peléa, uradio je naš Jure iz Radunice. Brazilski O’Globo sutradan je objavio kako “ljepši gol Maracanã nikad nije vidjela”.

Kraljeva pak dresa, nakon što ga je u poluvremenu skinuo i mašući njime otrčao počasni krug pred uplakanim navijačima, u gužvi se među reporterima, fotografima i navijačima na kraju dokopao Dragan Holcer, pa znojavu žutu majicu s brojem deset donio u Split.

– I to je taj? – zadivljeno bi na kraju priče promucali prijatelji i stranci, piljeći u dres u izlogu ‘Bilog asa’.

– To je taj – odgovorili bismo mi nevješto glumeći nehaj, kao da je najnormalnije na svijetu da se historijska Peléova ‘desetka’ s oproštajne utakmice na Maracani drži u izlogu kafića u kojemu Pajdo broji splitske pizde.

– A Jerković? – pitali bi onda oni.

– Jerković? Jure je svoj dres zamijenio s Robertom Rivelinom, čuvenim brkom koji je izumio ‘elástico’ i nakon te ljetne večeri od Peléa naslijedio žutu “desetku”.

– Ne to, nego gdje vam je Jurina “desetka”?

– Jurina? – pogledali bismo ih mi s čuđenjem. – Pa nećemo valjda najslavniju bijelu “desetku” držati u izlogu kafića u kojemu Pajdo broji splitske pizde?

Eh, bijela “desetka”. Od te historijske 1971. Jerković će voditi Hajduk do tri titule prvaka Jugoslavije, pet uzastopnih jugoslavenskih kupova, polufinala Kupa pobjednika kupova i četvrtfinala Kupa prvaka Europe – bili bi i prvaci, da nas 1975. nisu pokrali – i postati uz Bajdu Vukasa najveća “desetka” u povijesti Hajduka. Samo će jedan mali kasnije biti veći od Jurice Jerkovića, ali nećete vi znati maloga: nije se, naime, još rodio, niti će tako uskoro.

Iako mu golovi nisu bili ni stručna sprema ni posao – stručna sprema mu je bila vezist, a posao gađati na krilu Pavlicu i Šurjaka – u tih desetak godina Jerković ih je dao više od dvjesto, važnih i manje važnih: od ona ključna dva Vojvodini za prvu titulu 1971., ili slavnog gola OFK Beogradu na Karaburmi, kad je u 89. minuti dva-tri puta zavaljao sirotog Petra Borotu prije nego je loptu poslao u mrežu za drugu titulu prvaka, do onoga iz slobodnog udarca sa dvadeset pet metara u razbijanju Partizana 6-1 usred Beograda, za nesuđenu četvrtu.

Gol protiv strašnog Brazila nije bio ni jedini njegov slavni nevažni, “prijateljski”: na revijalnoj rođendanskoj utakmici Hajduka protiv Jugoslavije 1981., punih trideset pet godina prije Messija i cijelu godinu prije Cruyffa, Jure je pred šokiranim igračima, trenerima, sucem i vratarom Pantelićemloptu s penala samo kratko dodao Šurjaku za lagani gol. Štoviše, slavni projektil na Peléovu oproštaju ne samo da nije bio Jurin jedini takav gol, nego nije bio ni jedini njegov takav na Maracani: isti je dao i 1975., s trideset metara u rašlje, samo što tada nije branio Félix, nego Boško Kajganić, a Marakana nije bila u Rio de Janeiru, nego u Beogradu.

U sedamdesetoj minuti primio je jednu loptu na trideset pet metara od gola, povukao je korak-dva i onda desnicom zakucao vrataru Félixu u rašlje za konačnih 2-2. Ono što je svijet na oproštaju očekivao od Peléa, uradio je naš Jure iz Radunice

Onaj Gol, međutim – Golaço pred stotinu četrdeset i četiri hiljade Jehovinih svjedoka, što je Jerkovića upisao u nebeske zvjezdane karte – ostao je najnevažniji slavni i najslavniji nevažni njegov gol.

Kad je 1978. objavio odlazak u Švicarsku, i Jure i klinci s Lučca plakali su kao da je, daleko bilo, umro Tito. Oproštaj je dogovoren za 1. kolovoza na kultnom Starom placu, a za protivnika je izabrana Aston Villa. Villa nije bila zajebancija, samo par sezona kasnije uzet će Kup prvaka Europe – izbacivši, uzgred, isti onaj berlinski Dynamo kojemu će Zürichova ‘desetka’ Jerković dva tjedna ranije utrpati čudesni hat-trick. Takvu smo, eto, Villu tog utorka poubijali 4:0, zajebavali se i gađali stative, a Tomislav Ivić nije im pustio niti kakav počasni golić.

Jure je pak uz pompe i fanfare izašao iz igre nakon pola sata, navijači s Istoka na ramenima su ga iznijeli s Placa, pa kroz dvor sa starom murvom, preko Marmontove, Rive, trajektne luke i ciriškog kolodvora prenijeli u legendu. A Kvaka, njegov zemljak s Lučca, spretno se u gužvi među reporterima, fotografima i navijačima dokopao kraljeva dresa, pa znojavu bijelu majicu s brojem deset donio u Rokovu ulicu.

– Nije valjda stvarno? – gledali smo obješenih čeljusti.

– Jest – odgovorio bi on nevješto glumeći nehaj. – Originalna Jurina “desetka”. Posljednja koju je nosio.

– Sereš. Odakle tebi Jurin dres?

Poslije smo, naravno, saznali da Kvaka sere i da uopće nije bio na utakmici s Aston Villom, ali poslije smo shvatili i svašta drugo. Shvatili smo da ne postoje prijateljske i neprijateljske utakmice: i Paul Gauguin je svoju “Nature morte a l’Esperance” naslikao “prijateljski”, na oproštaju od dragog prijatelja, pa je eno danas prodaju za deset milijuna funti. Shvatili smo da se umjetnost ne mjeri “desetkom” na računu, već onom na dresu. Taj Gauguinov prijatelj, recimo, zvao se Vincent Willem van Nešto. Ili, skraćeno, Van Gogh.

Shvatili smo, konačno, da se “desetke” ne dijele slučajno i da ne postoji neki señor Villizzio koji će ti greškom dati “desetku” strašnog Waldyra Pereire Didija, već loptu treba uzeti u svoje noge, povući je korak-dva i zapucati. “Dikod uđe, dikod ne uđe”, rekao je mnogo godina kasnije Mate Baturina, najtočnije dosad objasnivši razliku.

Mnogo godina kasnije, teren je napustio i Dragan Holcer, njegov kafić “Bili as” danas je recepcija luksuznog Piazza Heritage Hotela, vitraj majstora Anzola Fulga skončao je raskomadan u skladištu nekog propalog kafića na Gripama, a ona slavna žuta majica iz izloga stvarno je na koncu završila na internetskoj aukciji, gdje je neki tip prodaje za šezdeset hiljada eura.

Prošlog ponedjeljka, u poluvremenu je iz igre tiho izašao i Jurica Jerković. Ostala je jedna fotografija s posvetom i nevješto glumljeni nehaj. Na slavnom Estádio do Maracanã u igru će ući neki novi klinac, ili neće, svejedno. Dikod uđe, dikod ne uđe. Nije, najzad, svakome suđeno biti svjedokom. Što se zna, na svijetu ih je samo stotinu četrdeset i četiri hiljade.

(Portal Novosti)

قالب وردپرس

Advertisement
Loading...
Advertisement
Advertisement
Loading...

Pridružite se!

Izdvajamo